



Daleko daleko, iza planina reči, daleko od zemalja Vokalija i Konsonantija, žive slepi tekstovi. Odvojeni, oni žive u Bukmarksgrouvu, tačno na obali Semantike, velikog jezičkog okeana. Mala reka po imenu Duden teče pored njihovog mesta i snabdeva ga neophodnim regelijama. To je rajska zemlja, u kojoj pečeni delovi rečenica lete u usta. Čak ni svemoćni Pointing nema kontrolu nad slepim tekstovima, to je gotovo neortografski život. Jednog dana, međutim, mala linija slepog teksta po imenu Lorem Ipsum odlučila je da ode u daleki Svet gramatike. Veliki Volmoks joj je savetovao da to ne čini, jer postoje hiljade loših Zareza, divljih Upitnika i lukavih Semikolija, ali Mala Slepa Tekst nije poslušala. Spakovala je svojih sedam versalija, stavila svoj inicijal u pojas i krenula na put. Kada je stigla do prvih brda Italijskih planina, poslednji put je pogledala siluetu svog rodnog grada Bukmarksgrouva, naslov na Alfabet Vilidžu i podliniju njenog puta, Lajn Lejna. Žalosno, retoričko pitanje joj je prešlo preko obraza, a zatim je nastavila put. Na putu je srela kopiju. Kopija je upozoravala Tekst Malog Slepog da će odakle dolazi biti prepisan hiljadu puta i da će sve što je ostalo od njegovog porekla biti reč „i“ i da Tekst Malog Slepog treba da se okrene i vrati u svoju, sigurnu zemlju. Ali ništa što je kopija pisala nije moglo da je ubedi i zato nije prošlo dugo dok je nekoliko podmuklih pisaca nije napalo iz zasede.

